Vecina ovakvih blogova nastaje iz tuge, bijesa, razocarenja i slicnih osjecaja zar ne?! Iz istih razloga slusamo i muziku, trazimo se u pjesmama, pustamo da nas pogadjaju. Neko i popije. Sretan covjek ne bi ovo pisao, a vjerovatno i mnogo manje slusa muziku od ovog prvog. Nije mu potrebna. Ovaj blog nije izuzetak. Nastao je iz istih tih razloga, ali jedan prevladava: zelim da me neko cuje na ovom svijetu. A opet, do koga ce ovo doci…
Poput bijelog vraga, rodjen sam iz snijeznog, ledenog okova, a ironicno (ili velikodusno), Bog mi podari da budem vrelog karaktera. Ali hvala Mu na tome. Ponosim se svojim dinamicnim temperamentom. Ponosim se sto sam Balkanac vrele krvi. Neka, to daje poseban stih nasim narodima. Sta je covjek bez emocija?!
A opet, te iste emocije me dovedose do ruba ponora, gdje sam izgubio vjeru u ljudske vrijednosti. Brutalno izdan, povrijedjen i slomljen, a sve sto sam radio je: volio, bezuslovno, iskreno i neljudski. Niti sam placljivac, niti slaba osoba. Naprotiv, odrastao muskarac u pravom smislu te rijeci, ono sto muskarac po mom sudu treba da bude. Uz to jos i uspjesan, dobro situiran, ambiciozan, a nerijetko okarakterisan od suprotnog pola i kao fizicki lijep. (Ovaj blog je sa razlogom anoniman, citaj: ogradjivanje od samohvale)
Odgojen da budem kulturan, da postujem svako ljudsko bice, da nikome na nacinim zlo te da pomognem onome kome je potrebno. Odrastao sam sa takvim principima, al’ sam vremenom sve vise uvidjao da nisu svi ljudi isti, te da ne dijele svi moj kod ponasanja. Sasvim prirodno i uredu, covjek sam treba da prepozna kome se smije “prepustiti” i kome vjerovati. Najbolji odraz mog karaktera je veliki broj prijatelja tokom cijelog mog dosadasnjeg zivota, od kojih su neki prisutni jos od 6.godine zivota. Takodje, tu su porodica i familija kakve covjek samo pozeljeti moze. Ali, kako u svemu, svaki novcic ima dvije strane, a svaka sreca izgleda da dolazi sa cijenom.
Moja je ljubav. Valjda je moja preiskrena ljubav bila previse jednostavna i nezanimljiva za jednu zensku jedinku. Nisam je motao oko prsta i tjerao da trci zamnom, nisam je povrijedjivao da bi trcala zamnom, kako to obicno biva. Nisam bio kreten prema njoj. Ne, to ne radi pravi muskarac. Ja sam onaj tip koji bi sve dao za osobu koju voli, tip koji ce svaku noc da prica price za laku noc voljenoj, tip koji ce svako malo da je sjutra doceka sa vazom svjezeg cvijeca i doruckom u krevetu, tip koji zivi od sitnica i sitnih znakova ljubavi, tip koji je na njenoj strani bez obzira imala ona pravo ili ne, te kome njena sreca dolazi prije vlastite. Ja sam onaj kome je dovoljno samo da je gleda pokraj sebe, da bi bio sretan. Prost zagrljaj sa njom, bez da je rijec potrebna da se izgovori, je bila oaza dusevnog mira za mene. Ja sam onaj koji nikada nece ugusit’ njenu slobodu i zivot izvan mene. Onaj koji je postuje prije svega i koji je tretira kako bi tretirao vlastitu sestru, kcerku ili majku. Ja sam onaj koji bi lezao sam sa voljenom na sred livade ispod zvijezda, crtajuci njenom rukom oblike po zvijezdama, sanjareci sa njom, ziveci taj san. Ja sam onaj cije “Volim te” sam skrto cuvao u zivotu za osobu koju srce prepozna, onaj koji vjeruje da ove rijeci pripadaju samo jednoj osobi, i samo jedna ih je dobila od mene…
Nekada davno mi napisa na sitnom papiricu “Volim te” (dok je jos to tvrdila), onako usputno negdje, i stavi ga krisom u moj dzep. A ja taj papiric sacuva kao da je satkan od najciscih plemenitih metala. Nekada davno pokloni mi i saku punu malih skoljkica, toliko malih da se jedva vide golim okom, a kakvih ima na milijarde na prosjecnoj morskoj plazi. Ali tih koje mi je poklonila ne postoje vise milijarde. Postoji samo tacan taj broj takvih skoljkica onog momenta kad su presle iz njene u moju ruku. To vise nisu bile skoljkice vec sicusne metafore jedne velike srece. Ni usputno napisan papiric niti sitne skoljkice nikada ne napustise moju blizinu vise. Nosim ih sa sobom svuda, uvijek. Za mene su vrijednije od novca, nakita ili odjece.
A opet, iako sam sve ono sto prosjecna dobra djevojka sanjari da ima u muskarcu, neko kome je potrebno samo da bude pokraj voljene da bi bio sretan, bivah brutalno izdan u svakom smislu (ne)ljudskosti od osobe za koju bih i zivot bio dao i o kojoj bi se brinuo do kraja zivota kao o necemu najvrijednijem u svemiru. Ali proradi ljudska tuga da odbacis ono sto ti se previse prepusti. A previse ti se prepustilo jer je htjelo tvoj zivot da ucini ljepsim, nerijetko i po cijenu vlastitog. Da li covjek zaista ne zeli da prihvati srecu koju mu neko nudi?! Sta je to u covjeku tuzno pa povrijedjuje onoga koji ga najvise voli?! Zbog kojih ljudskih vrijednosti mi postojimo na ovom svijetu?! Ja sam postojao da volim jednu. Tko joj je dao pravo da se igra sa zivotom drugog Bozijeg djeteta?! I ja sam samo Boziji sin zar ne, koji je samo zelio da iskreno voli, a i to mi je oduzeto. Kojem vremenu i svijetu ja pripadam?! Ovome gdje je moderno i kul ako nekome slomis srce, te gdje te manje cijene ako vise volis, sigurno ne…
“Preslusao sam sekretaricu. Tri zadnje poruke su bile bez rijeci, no, neke glasove i ne moram cuti da bi ih prepoznao… -Laku noc, ti mala Breskvo, kako si samo i mogla pomisliti da te necu prepoznati po nacinu na koji zadrzavas dah?” Balasevic, Dj.
Negdje na medji dva vremena, dva zivota, iz bijelog, obavijen bijelim krznom izroni vrag. Zasto na medji?! Ni metar naprijed, ni metar nazad. Tu na sredini da zauvijek pripada medjuprostoru, da mu se divi i onaj metar iza i onaj metar ispred, ali da nijedan ne kaze: ti si moj. Ne, dobar si al’ previse pripadas onom drugom metru, kaze onaj prvi. Ne, dobar si al onaj prvi cete vise voljeti, kaze onaj drugi. Ostade uzani prostor vrha zida i uski koraci vraga da tuda zauvijek ostavlja svoje otiske. Da bude predmet divljenja za oba metra, dok ponosno koraca uzanom zidnom stazom, u svoj svojoj gracioznosti. 
Bijeli vrag 