(Posveceno osobi koju sam jednom poznavao. Jednom…nekad…kada je bila prava mala princeza, ruza na dalekoj planeti malog princa. Bila je cast poznavat’ je takvu i volit’ je…) 25.04.2014
Da posjedujem dar za crtanje, nacrtao bih samo jednog andjela ali ne na bijelom papiru, vec na crnom papiru bijelom olovkom, jer crno ne ide uz andjela kojeg bi crtao. On (čitaj: ona) je svjetlo u mraku, ne mrak u svjetlu.
Da posjedujem Coelhov dar za pisanje, napisao bih najtajanstveniju al’ najočitiju priču za onoga (čitaj:onu) koji treba da čita. Ko ne treba, vidio bi hrpu nepovezanih slova, ko treba vidio bi nesto sto nikad dosad nije. Pronasao bi smisao zivota u njoj kao sto bi taj (da je) pisac pronasao u osobi kojoj bi pisao. Priča bi bila duga, tačke ne bi imala… Pisac ne bi imao srca da ubada papir na kome pišu riječi upućene toj osobi. Papir bi se topio, al’ olovka bi pisala, njezno, sporo i čitko…Ne bi to bila ljubavna priča, to bi bio život u priči, ljubav u životu, ona u ljubavi,ljubav u njoj, ona u piscu…
Da posjedujem dar za violinu, nastala bi najkompleksnija kompozicija ikad komponovana. Jedan instrument predstavljao bi njih pet stotina. Jedan instrument, jednostavan ali nemoguće složen. Tada bi poslušala nešto što je njezno, al ne tuzno, sporo al brzo, muzika koja nije muzika, emocija što struji žicom i zatvara krug, krug čiji je ona centar, i koja ga drži u svom obliku.
Osoba koja ti piše ovo sve ne posjeduje ova 3 dara, al’ posjeduje srce i mozak koji su se ujedinili na svom putu. Nema vise dualizma, kontradiktornosti ova dva organa, ne ovde, ne sad, ne sa tobom. Srce kaze jedno, Mozak kaze isto. Osoba koja ti piše ne posjeduje ove darove, al vjeruje da posjeduje ono što je potrebno da se izrazi onako kako ta osoba zna, posjeduje želju da se izrazi, da kaže bijelom andjelu na crnom papiru, da ga voli, da ga živi…
Bijeli vrag 