Negdje na medji dva vremena, dva zivota, iz bijelog, obavijen bijelim krznom izroni vrag. Zasto na medji?! Ni metar naprijed, ni metar nazad. Tu na sredini da zauvijek pripada medjuprostoru, da mu se divi i onaj metar iza i onaj metar ispred, ali da nijedan ne kaze: ti si moj. Ne, dobar si al’ previse pripadas onom drugom metru, kaze onaj prvi. Ne, dobar si al onaj prvi cete vise voljeti, kaze onaj drugi. Ostade uzani prostor vrha zida i uski koraci vraga da tuda zauvijek ostavlja svoje otiske. Da bude predmet divljenja za oba metra, dok ponosno koraca uzanom zidnom stazom, u svoj svojoj gracioznosti.
Godine su prolazile, a vrag je poceo da shvata ko je. Bivao je velicanstven, ljepsi, ugledniji, ali dva metra se i dalje dobacivase njime, poput uzarene lopte. Vrag je vreo, iako se rodio hladan i okovan ledom. Dva metra stvorise od vraga uzarenu loptu. To nije zelio da bude. To nije znao da postaje. Ali postade… Vrag shvati da je nepovratno preoblikovan od strane dva metra da bude odgurnut, ali ne znavsi zasto, kad je tako savrsen.
Ali jednog dana, iz crnog beskraja izroni odgovor. Naizgled isti kao on, ali obavijen crnim krznom. Kada je ovaj poceo da koraca otiscima koje je vrag godinama ostavljao, vrag shvati da ovaj odgovor uopste nije slican njemu. Ne posjeduje njegovo velicanstveno bijelo krzno, njegov odvazni hod niti njegovu ljepotu. Ali dva metra se kao u ludilu medjusobno sukobise da ga privuku na svoju stranu. Vrag najzad shvati. Vrag nije andjeo. Prvi metar pobjedi u borbi i pridobi andjela. Andjeo obavi prvog metra svojim debelim crnim krznom i ovaj vise nije postojao. Sada je usmjerio svoje oci na drugu stranu zida. Drugi metar ugledavsi to, zapoce da jeca i da moli vraga za pomoc. Ali vrag je vrag, i nije znao kako da pomogne. Nekada je znao ali je zaboravio. Andjeo proguta i drugog metra i vrati se u crnilo iz kojeg je izasao. Vrag ostade sam. U cudjenju. U zalu. Nedostajase mu njegova dva metra usprkos svemu. Vrag nije bio vrag. Dva metra stvorise vraga. Bijeli vrag nije vrag…
Bijeli vrag 